Imam potrebu pretočiti u riječi silinu osjećaja koje je u meni pobudilo novo iskustvo koje sam (do)živjela. No, počet ću ispočetka. Davne 2001. kada sam polagala prijemni ispit za studij biologije na biološkom odsjeku PMF-a, jedino o čemu sam razmišljala je da želim upisati inženjerski smjer – ekologiju. To je zvučalo kao prečica za život iz snova: život proveden na terenu, istraživanja po cijelome svijetu, zaštita prirode u praksi. Tada su postojala četiri smjera, dva inženjerska i dva profesorska. Sjećam se kako sam se molila da dobijem što veći broj bodova jer u protivnom, preostaju mi samo profesorski smjerovi, a to nikako nisam htjela. Pojam rada u školi mi je tada zvučao kao noćna mora. Nisam posvećivala puno pažnje tom osjećaju odbojnosti jer sam uspjela upisati smjer koji sam htjela.
San jednog biologa-ekologa
Godine su prolazile, terenska istraživanja su se nizala, a putovanja u druge zemlje sa studentskom udrugom potvrđivala su da je profesionalna budućnost kakvu sam si zamišljala zaista moguća. A onda sam diplomirala i krenula u potragu za poslom. Bilo je puno teže od onoga što sam si zamislila. Jedva sam uspjela naći nešto kod privatnika. Primili su me zbog diplome, ali to je bilo daleko od onoga čemu sam težila. Provodila sam mjesece zatvorena u uredu pod umjetnim svjetlom. Nikakav teren se nije nazirao, nikakva istraživanja, ništa.
Prekretnica na Učki
Tijekom roditeljskog dopusta otvorilo se radno mjesto u struci u JU „Park prirode Učka“, mjesto stručnog suradnika za edukaciju. Rekoh, OK, nije istraživački posao, ali bar ću biti u prirodi. Nisam ni slutila da će me to iskustvo toliko duboko dotaknuti. Rad s djecom. Ljubav na prvi pogled. Netko bi mogao reći da tu nema ništa posebnog, ali ja sam se zaljubila u posao edukatorice onog trenutka kad sam osjetila da se u malim okicama nešto promijenilo. Bila je to iskra radoznalosti koju sam uspjela probuditi. Riječi jednostavno nisu dovoljne da vam opišem kako se osjećam kad to postignem. Nije bitan uzrast, jesu li tek prohodali ili ih peru hormoni u teen godinama. Svi me vesele! A tek kad krene navala njihovih genijalnih pitanja?! Padnem u nesvijest od sreće.
Moj put do škole
Otad do danas posvetila sam svoj život osmišljavajući i provodeći edukativne programe prvenstveno za djecu. Vjerojatno se pitate kuda vodi cijeli ovaj tekst, zar ne? Vratimo se na početak 😊 Iako sam birajući smjer studija zazirala od bilo kakve veze s pedagogijom, život je imao neki drugi plan za mene. Neopisivo sam mu zahvalna na tome. Posljednjih mjesec dana radila sam kao zamjena u osnovnoj školi. To je bilo moje prvo iskustvo rada u formalnom sustavu za odgoj i obrazovanje. Osim što sam i dalje pod jakim dojmom cjelokupnog iskustva, imam osjećaj kao da se zatvorio jedan krug. Možda jedan od važnijih u mom životu. Ovo iskustvo mi je još jednom potvrdilo da je moj osobni put, onaj koji me najviše ispunjava, uvijek i iznova rad s djecom.
Bez brige, Astra Divina je i dalje tu za vas. Nastavljamo s radošću kreirati nove edukativne programe i razveseljavati male i velike.