Prvi korak – iz grada na selo
4 travnja, 2018
Passing Through the Home Of the Wolves
18 veljače, 2020
Show all

Prvi susret s vukovima

Zadnjih nekoliko godina sam živjela u dubokom uvjerenju da je moja strast vezana uz botaniku, a ne uz zoologiju pa kad sam slušala svog životnog partnera kako s drugim znanstvenicima priča o velikim zvijerima, osjećala sam se kao da tu ne pripradam jer ih ne uspijevam osjetiti kao oni. Imala sam osjećaj da pričam jezik biljaka, ali ne i jezik životinja. No, sinoć se sve promijenilo.

Otišli smo u šumu u smiraj dana, kišica je lagano sipila, čulo se samo šuškanje suhog lišća dok smo prolazili Kinai, Amir i ja. Stigla sam u prirodu s glavom prepunom briga jer se bliži kraj mom radnom vijeku kao nečiji zaposlenik i započinje moj put samozaposlene. Svaki korak dalje, glava mi je postajala sve lakša, misli bistrije, brige manje. Nakon nekih pola sata hodanja i vijuganja šumom, stajali smo na rubu čistine, Amir je krenuo zavijati, no nije bilo odgovora. On i Kinai su krenuli dalje, a ja sam ostala skupljati zemlju s krtičnjaka za svoj vrt. Čučala sam u visokoj suhoj travi kad sam začula zvuk iza sebe, ali nisam se obazirala jer sam mislila da se to moji vraćaju. Puhao je vjetar, a ja sam uživala držeći ruke u mekanoj, rahloj i vlažnoj zemlji i zamišljala kako će ta zemlja iz te netaknute divljine doprinjeti biljkama u vrtu. Zvuk iza mene se opet začuo pa sam, očekujući da se radi o košuti, opušteno okrenula glavu. Zbog vjetra mi je kosa prepriječila pogled, a kad sam ju odmakla s lica, imala sam što vidjeti… vukove!

Zinula sam u nevjerici i osmjehnula se kad sam shvatila da nisu počeli bježati od mene kad su me, nakon nekoliko trenutaka, primijetili. Bilo ih je 4 do 6, ne znam točno jer mi je ratio u tom trenutku napustio tijelo. Zanimljivo kako su nalikovali na mog vukopsa Kinaia, a uvjerena sam da su to bili mladi s mamom jer su bili manji, a po ponašanju razigrani kao Kinai pa sam imala osjećaj kao da se već poznamo. Čudan miks osjećaja za objasniti. Skrenuli su iza brežuljka pa sam ustala ne bih li ih bolje vidjela. No, već su bili nestali iz mog vidokruga, krenuli su prema Amiru i Kinaiju. Nakon što sam se sabrala, krenula sam prema njima da im javim da su vukovi tu, oko nas i to jako blizu! Nisam ni u jednom trenutku imala osjećaj da bi nam naudili, ali, znajući da doživljavaju psa kao uljeza, imala potrebu Kinaija staviti na sigurno. Hodajući prema mojima, razmišljala sam da li da budem posebno tiho da ne otjeram vukove, no kako sam to pomislila, pojavila se druga misao, da neće otići čak i ako me čuju da se krećem i pričam. Stigla sam do Kinaia koji je potpuno nesvjestan svega, veselo mahao repom trčeći prema meni kao da me prvi put vidi. Slatkiš. Pozvala sam Amira i pokazala mu da su tu, iza malog brežuljka, sasvim blizu nas.

Krenuli smo zajedno prema autu gdje smo stavili Kinaia, a onda je krenula prava avantura. Na sasvim suprotnom kraju čistine, Amir je ugledao vuka, predivnog tamnog velikog alfa mužjaka kako trči prema nama. Kad su nam se pogledi sreli, čučnuo je u travu, a ja sam se na to nasmijala jer se tako ponaša i Kinai kada u igri vreba na našeg tornjaka Ria. Nakon nekoliko trenutaka je krenuo trčati dalje s takvom lakoćom da se činilo kao da leti po travnjaku, a ja sam istovremeno uočila ostatak čopora ravno ispred nas, ali sada na većoj udaljenosti. Veselo su trčali jedni prema drugima. Koji nezaboravan prizor! Tad sam se sjetila uzeti mobitel i slikati, ali kako je bilo sve mračnije, na slikama se vide tek mrljice u travi. Šuljali smo se prema njima ne bismo li ih bolje vidjeli, a onda je počeo jaki pljusak pa smo zastali i čućeći dalje ih promatrali kako idu prema šumi.

Sabirali smo dojmove, a onda je Amir ponovno počeo zavijati. Nakon nekoliko minuta, cijeli čopor se odazvao i dugo zavijao iz šume, a moje oči su se ispunile suzama radosnicama. Sad kad ovo pišem, jednako me dirne ta neizreciva moć prirode i svih njenih bića. Najviše miline su u meni izazvali vučići koji su se trudili zavijati kao njihovi odrasli članovi čopora. Amir mi je rekao neka snimim da i vi možete čuti, ali u tom trenutku su mi se toliko tresle ruke od uzbuđenja da sam mislila da sam stisnula snimanje, a zapravo sam stisnula dva puta pa snimila samo jednu sekundu. Očito je taj, za mene prvi susret, bio samo za naše oči i uši. No, nadam se da ćete svejedno uživati čitajući moje iskustvo i da će vas ono potaknuti da odete u prirodu, sjednete u tišini i uživate u jedinstvenoj dobrodošlici koju samo tamo možete doživjeti.

3 Comments

  1. MIRA MORETTI napisao:

    DIVNO, DOŽIVJELA SAM… I VUKOVE I MEDJEDICU S MLADIMA, RISOM…NIKAD LJEPŠI SUSRET U SRDAČNIJI NISAM DOŽIVJELA ZATO VOLIM ŠUMU VOLIM GORSKI KOTAR , VOLIM lIKU SVE GDJE IH IMA TA DIVNA BIĆA ..ALI OTIĆI U GRAD ..TO JE SUSRET SA ZOMBIJIMA..NAPIRLITANIM DUHOVIMA MRAKA..OH KAKO SAM SRETNA DA SI DOŽIVJELA TE OSJEĆAJE , TU LJEPOTU LJUBAVI TA BIĆA SU DIVNA ..KAO I KONJI KOJE JA LUDO VOLIM I KOZE PAMETNICE I JEŽA KOJI SE U KLUPKO SVIJA I SOKOLA I JASREBA ,SOVE POSEBNO ..SRETNA BUDI SA TVOJIM DOŽIVLJAJEM TO JE KAO PRASAK U DUŠI ,PRASAK ….. HVALA ŠTO SI TO NAPISALA .POZDRAV OD MIRA MORETTI IZ PULE ,

  2. MIRA MORETTI napisao:

    Tekst možete tiskati ..odobravam

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

hr
en_GB hr