Passing Through the Home Of the Wolves
18 veljače, 2020
The Dark Inside Can Finally Roam Free
23 rujna, 2020
Show all

Donia mog života

Donia liči djevojčici sa šibicama. Ima jedanaest godina, tanašna je, ali snažna, samosvjesna i hrabra. Nije ju strah mraka, niti tame i tajne koju skriva šuma. Šuma ju pozna i ona pozna nju. Poštuju jedna drugu pa joj šuma dopušta nesmetano boraviti u njoj.  Poznaju je životinje i svaka travka. Riječi im nisu potrebne jer se razumiju na druge načine. Šuma zna kada Donia namjerava kročiti njenim tlom, biljke znaju kada joj treba neki lijek i rado joj se podare. One su tu zbog toga, a ona to cijeni. Zato su njene rukotvorine čarolijom satkane, čarolijom uzajamnog uvažavanja.

Sova Maea nije tipična sova, ona je razigrana i vrckava te unosi živost i dinamiku tijekom dugih zimskih noći. Kada Donia osjeti da je negdje zapela, Maea joj veselo zahuče i time joj daje do znanja da nije sama. Svojim posebnim načinom joj govori: “Ja sam tu za tebe, sve je rješivo.”

Donijin mrak ju često prati poput sjene, u ciklusima. Najprije se ljutila na njega, a onda je shvatila da je on tu da joj pomogne da se poveže sama sa sobom, sa svime što ona jest. U tom mraku bi lakše ušla u zakutke svojih strahova. Tada više ništa nije mogla sakriti, ni od sebe, niti od drugih. Mrak je otkrivao sve. Ta njena destruktivna energija često je bila usmjerena prema sebi samoj jer nije znala što bi s njom. A onda joj je jednog dana pogled pao na predivan sedefasti dragulj. Bio je to labradorit, čarobni predmet kojeg joj je šuma podarila. Nije ga još ni primila u ruke, a već joj je govorio kako se pojavio kako bi joj pomogao naučiti nositi se sa snagom svog mraka i kad bi se osjećala izgubljeno. Toliko pitanja je počelo navirati. Kako ustrajati unatoč izazovima koje donosi mrak? Kako ostati dosljedna sebi? Kako ostvariti sretan, bezbrižan život unatoč pritiscima okoline? Kako s radošću  prihvatiti da te mnogi ne razumiju i ne vide niti čuju? Kako prihvatiti da si drugačija, a opet jedinstvena? Donia pronalazi utjehu u svojoj šumi, u svojoj samoći. Njena pitanja nailaze na beskrajno razumijevanje, a njeno biće biva prigrljeno isprepletenim granama stabala u tišini noći.

Prolazeći šumskim gajem, nailazi na vile koji osvješćuju njenu stalnu potrebu za usporedbu s drugima, a to stvara bol, gušenje. Elementarna bića šume govore: “Toliko puno drugih nudi jednako toliko lijepih stvari kao i ti i tebi to pokazuju.” Izazvana osjećajem neisgurnosti, manje vrijednosti i neprihvaćanja, Donia ih zapita: “Postoji li mjesto za mene u ovom svijetu?”, a vile joj odgovore s ljubavlju: “Dovoljno je samo da jesi.”

Hodajući dalje, među stijenama je naišla na svoju majku obasjanu svjetlošću i radošću života. Podsjeća ju da sve u prirodi teče i mijenja se. Ona nije tu da ju tješi, već da joj pokaže tko je Donia i što je sve sposobna, kolika je njena snaga i ustrajnost. Ona je tu da bi se Donia u sebi lakše ogledala. Na to je Donia upita: “Zašto je tako strašno suočiti se sa svojom snagom? Od čega zapravo bježim i zazirem?”. Majka joj odgovori: “Snaga je tvoje biće na djelu, snaga je tvoj iskreni osmijeh, tvoje otvoreno srce. Tebe nije strah toga, nego onoga gdje te tvoja snaga odvede jer tvoj osmijeh ponekad naiđe na tužne oči, tvoje srce na zatvoreno srce i to ne želiš vidjeti pa gasiš svoju snagu da ne bi vidjela bol oko sebe u drugima. No, ono što ne vidiš je da, bez obzira na bol, ljutnju i ljubomoru, tvoja snaga tješi, tvoja snaga pokreće promjene koje još ne možeš razumjeti, ali hoćeš kad budeš spremna zakoračiti u svoju novu ja bez straha.”

Doniu je oduvijek zanimalo zašto se ljudi razbolijevaju pa to upita minerale za koje je znala da u sebi nose drevnu mudrost te da će joj dati odgovor za kojim traga. “Bolesti vas podsjećaju da ste u tijelu, da je ono vaše oruđe za transformaciju, da je moćno, ali i da mu treba njega i obnova”, odgovore minerali. Donia prizna kako često ima osjećaj da je briga o tijelu, gubljenje vremena. “Vrijeme je samo  dojam. Mi postojimo dugo i nije nam teško čekati da se promijeniš, Donia.” – veselo joj odgovore minerali. “Kakvu promjenu čekate?” upita Donia. “Usklađenje uma i tijela, uvođenje čarolije u sve što činiš s tijelom. Fiziologija je ples molekula, maštom pomičeš molekule, maštom plešeš skupa s njima. Disanje ti u tome pomaže. Zamisli samo kako svaki tvoj duboki svjestan udah, masira organe iznutra”, zaključe minerali.

Posljednji izazov s kojim se Donia susrela toga dana u šumi, bio je onaj kozmički, a vezan je uz osjećaj svrhe pa se u Doniji opet javio osjećaj besmisla, neuklapanja, viška i izolacije… Sova Maea, njena vjerna pratnja i podrška joj na to reče: “Svi smo satkani od zvijezda. Tvoja namjera te dovela ovdje. Pogledaj zvijezde i bit će ti kristalno jasan trenutak odluke o dolasku u ovaj život. Spoznat ćeš da nisi sama, da postoji cijela bratska kozmička obitelj koja putuje s tobom. Nisu ni bolji ni gori od tebe, oni jednostavno jesu, baš kao i ti.”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

hr
en_GB hr